Toliko dugo nisam gledao vijesti HRT-a da tek danas saznajem da se više ne izgovara Venecuela nego Venezuela.

Ali sjećam se tog osjećaja 89. godine, ako dođe do nekog sranja u zemlji u kojoj živim, započet će ga Srbi. Dosta naivno i banalno, a opet toliko precizno i dalekovidno za jednog 11-godišnjaka. 😄

Danas ispada da moje prvo političko uvjerenje nije bilo nekakvo "pro" hrvatsko, koliko anti-srpsko. Ne u smislu šovinizma (ljetovao sam 89. i 90. kod obiteljskih prijatelja u Beogradu), nego podrške svakom protiv srpskog vodstva, Albanci, Slovenci...

Gledao sam premlaćivanja demonstranata i pitao se: "Hoće li Srbi jednog dana tako mlatiti i nas ako se u Hrvatskoj ne složimo s njihovom politikom?" Nisam znao političku dinamiku u HR, ali sam znao da se prosječni drot ne zove Hrvoje i Ante, nego Mile i Dane.

Lomljenja štrajka, a posebno demonstracija mi je stvorio neku dječju slutnju da stvari neće dobro završiti. Brutalno postupanje srpske policije činilo mi se tako nepravedno, pa sam se instinktivno svrstao na albansku stranu, stranu slabijeg.

"Zasto ovi ljudi štrajkaju glađu usred rudnika?" Moment koji je bio buđenje moje političke svijesti. Štrajkom albanskih rudara u Trepči i demonstracijama na Kosovu 1989. počinje moj interes za politiku. Naslovi u "Danasu" putokaz za njeno bolje razumijevanje

Znam da nije neka utjeha, ali moja partnerica je iz Istočnog Sarajeva, ja aktivno radim na povratku Srba u Hrvatsku! 😄

"Tvrđava" je serija za isključivo unutarsrpsko prepucavanje, soljenje pameti i bildanje mita, ali kao i svaki dosadašnji srpski film o Krajini ima jednu dobru osobinu iz pozicije hrvatskog gledatelja. Iz naše perspektive, ti filmovi uvijek završe happy endom.

"Tvrđava" je ustvari pokušaj srbijanskog režima da prezentira svoju verziju "Ako ne znaš što je bilo" glede Krajine, pa onda to radi kroz žanr krajiškog fantasyja, ganutljive državne igrokaze i molebane, a zauzvrat dobija glasove svojih vjernih Krajišnika.

Znam ja što vi očekujete, komentar za scenu devet mrtvih Krajišnika u vojnim kamionima na Petrovačkoj cesti. Mislim da bi prosječnom hrvatskom gledatelju prva reakcija bila: "E sad vidite kako je nama bilo za Sotin, Voćin ili Škabrnju 1991."

Skoro mi je žao zbog propuštene prilike u sceni gdje Momčilo prolijeva vino nije i scena njegove pogibije. Zamislite, on leži krvav, vino iscurilo, a hrvatski vojnici zlurado pjevaju "Mi Hrvati ne pijemo vina..." Mislim, kad već ubijaju i Hrvate u seriji...

Meni je zbilja svejedno kakve će filove Srbija snimati o Krajini. Mogu bit i o Teslinom oružju iz daleke galaksije Srbomede kojim knindže razaraju uvozne Leoparde osovine Vatikan/Njemačka u protuudaru na Karlovac prvi dan Oluje. Ja cijenim treš fantasy.

Jedino tko se istaknuo od glumaca je Jovo Maksić, koji se već ozbiljno ispraksirao u ovakvim ulogama. Što je Emir Hadžihafizbegović za ulogu očajnog balkanskog oca, to je Jovo Maksić za ulogu poštenog, a izjebanog Krajišnika. Ostali uglavnom prosjek.

Scena maksimirske tekme je dobar primjer manjka truda. Tu se Delije spuste s nekog uzvišenja da se pobiju s Boysima, a u Zagrebu nema takve strmine od glavnog kolodvora do Maksimira. Nisu se šibali na Jordanovcu ili Bukovcu. Jebiga, nema Nikšić poljane.😄

Miki Manojlović nebitan kao lik, kao i cijela priča o cajkama, s jedinicom Dragana/ Arkana/ Legije kao neočekivanom silom koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, glavna glumica bez ikakve osobne drame, sve je to uglavnom loše i aljkavo odrađeno.

Ako gledamo seriju kao zabavu, onda je isto bezveze. Uobičajeni galimatijas jutarnjeg programa na Happyju koji počne kao ratna melodrama koja prijeđe u kilavi "Južni vetar" natrpan ražalovanim JNA oficirima, Jugo udbašima, mafijom, tatinim sinovima i cajkama.

Bitno je za priču da Luka šverca robu iz Srbije, ali realnije bi bilo da ide samo do Izačića, gdje su Krajišnici trgovali s Bošnjacima iz Bihaća i 5. Korpusa. Sve to ima u knjizi Koste Nikolića "Krajina 1991.-1995.", ako je nekom do prave slike Krajine.

Bajkovita je cijela Krajina, praktički Arkadija da nije rata, u kojoj "uvik ima za pojist", kao da nije u pitanju razbojnička tvorevina bez pravnog sistema i zaštite, gdje su razne lokalne jedinice provodile volju lokalnih warlordova nad lokalnim življem.

Bajkovit je očaj Krajišnika zbog poraza Račana (jer je u Kninu, kao i Gračacu i Lapcu, pobijedio SDS), muke Srba oko konstitutivnosti, bajkovite su borbe s Hrvatima i ulazak hrvatske vojske u Knin, ima tih dijelova koje su autori izvukli iz vlastitih guzica.

Totalni whitewashing Krajišnika. Tu Hrvati sami odlaze, mirno i svojevojno, nitko im ne prijeti, ne pljačka ili ubija. Dapače, Hrvat (koji utvari to nije!) koji je ostao govori Momčilu usred Knina da će ga kad tad stjerati, a ovaj dobričina sve to otrpi.